Srijeda, 17. Avgusta 2022.
Puls Grada

Tomas Damijanović: U čemu je slast pobjede

U čemu je slast pobjede? Sigurno nije u tome da budeš bolji od drugih. Slast pobjede je u tome da prevaziđeš sebe. I računa se samo u onim situacijama koje ti znače, u koje u potpunosti unosiš svoje biće, do zadnjeg atoma; u stvarima koje su kreativne, inspirativne, na tvoj lični način.

Nema pobjede u samom cilju. Pobjeda je u procesu. U savladavanju prepreka radi dostizanja cilja. Onih koje te obeshrabruju, tjeraju da odustaneš. Ma, pobjeda je i kad privremeno zastaneš, kad staneš na loptu i savladaš gordost u sebi, jer si svjestan svojih trenutnih dometa. Cilj je tu samo fokusa radi. Putokaz. Definicija putanje. Sve ostalo su ljubav, volja i improvizacija. I na tom putu rasteš.

Evo majkemi, po završetku trke dajaka, svi ovi dajakaši bili su veći od svojih čamaca i viši od štapova kojima su upravljali vrbaskim lađama, cijepajući i razdjeljujući nemirnu vodu zelenih brzaka, pobjeđujući sami sebe. Pobjednici svi do jednoga.
Raja okupljena na Abaciji ih je gromoglasno otpratila i dočekala na vrlo zahtjevnoj trasi trke, koja se protezala uzvodno sve do prvih mlinova, pa nazad do Kastela i Halilovca, pa opet ka Klubu 22 i Dajak pristaništu. Kako su se živi talasi Vrbasa prelivali preko rubova čamaca, a djeca spužvicama izbacivala vodu iz trupova plovila, tako se titanska snaga dajakaša prelivala u gotovo katarzične osmijehe olakšanja u nizvodnoj ruti, a zatim pretakala u ispit volje i vještine u zadnjoj dionici koja je slamala i najbolje. I opet pobijediše.

Nevjerovatno iskustvo koje svake godine kao gledalac nosim sa trke dajaka na Vrbasu, ovaj put je bilo posebno. Ne znam koji mandrak je bio u zraku taj dan, ali je sve bilo bolje nego – potaman. I atomosfera i program, i dobra muzika koja je malko vukla na osamdesete, taj neki hard rock-soft rock fazon, pa poznate i prijatne face koje su se okupile na jednom mjestu, živahni eklektični spoj svih generacija koje se po godinama razlikuju ali po energiji i entuzijazmu bivaju isti;

Posmatram, gledaoci načičkani na obe obale, i u čamcima, i na stijeni posred Vrbasa, a njihov iskričavi žamor plovi uzavrelim zrakom miješajući se sa sjajnom refleksijom hladnih riječnih talasa; klinci love kučiće, roditelji love klince, stariji svijet u hladu raskošnih vrba na brižljivo postavljenim hoklicama i stolicama na rasklapanje; ekipe kuliraju uz pivce sjedeći na travi kraj polegnutih bicikala; odnekud se širi aroma roštilja i pravi zazubice, a onda osjetim slankasti miris krema za sunčanje i vlažnih peškira koji podsjećaju na morski ambijent i imaju miris slobode; fotografi na sve strane, na suvom, u vodi, u zraku…

Tačno sam samo čekao da čujem ono “vušššš” kad se zatrese krošnja i vidim zaljuljanu tarzanku (lijanu) sa fotografom na njoj, koji, njišući se izbezumljeno, u letu iznad vode slika takmičare u talasima Vrbasa. Sve za dobru fotku…

Kad smo kod fotki, s te strane bilo je naporno ispratiti čitav događaj. Gola voda brate, na onom suncu, ali ni upola zahtjevno koliko izvesti trku. Srećom, Aco Vranješ iz Dajak kluba, spiritus movens cijele priče, obezbijedio mi je vožnju čamcem, uzvodno, kako bih mogao da snimim video trke.

Stiže graciozni dajak Aries po mene. Iskusni Miroslav Mišanović “kormilari”. Kontam – biće ovo gotivna vožnja. Sjedam, palim dron, a on u momentu podivlja kao patuljasto jare, lupa i skače po čamcu lijevo-desno, zbunjen ne može da uzleti, jer mu se tačka polijetanja mrda. Al šta zna Kinez kad pravi drona da ga pravi za Bosanca koji neće ko sav normalan svijet polijetati sa zemlje nego sa riječnih talasa. Izgleda da sam i ja došao da se prevaziđem, mislim se, gotovo hipnotisan ljuljuškanjem čamca i kulerskom, smirujućom Miroslavovom energijom i vožnjom. Ma, opusti se starac, govorim sebi, biće šta bude, uživaj u plovidbi, rezultati su najbolji kad radiš s uživanjem. I prevaziđoh sebe i sa jaretom na propelere, a kasnije i sa fotoaparatom koji je naprasito otkazao poslušnost i gubio fokus, hoće to tako u životu, al ne može da obeshrabri.

A onda sam se dva dana prevazilazio da izaberem fotke za objavu i da ih hronološki poredam, koliko mogu. Sve mi slike djeluju tako dirljivo, pune dobrog vajba i života, razgovorljivih pogleda, iskrenih osmijeha i čvrstih zagrljaja, mnogo dubljih i smislenijih od puke kurtoazije… Nastojao sam da ulovim malo takmičare, malo publiku, a ulovio i nebeske zvijezde koje se po danu kupaju u talasima Vrbasa, čineći ga istinskim izvorom svjetlosti naših vremena.

Nisam uspio da uslikam ono što se uslikati ne može, a to je to neobično ushićenje koje struji cijelim tvojim bićem kad si na Vrbasu, a zbog kojeg mu se uvijek vraćaš. To osjećanje je odlično poznavao naš dobri Mišo Vidović, kojem mnogi i posvetiše ovu trku i prozvaše jedan od dajaka njegovim imenom. O toj vrbaskoj emociji ne mogu da ti pričam, “to” moraš sam da dođeš i doživiš…

Tekst i foto FB: Tomas Damijanović

Naslovna
Puls Grada
Preduzetništvo
Sport
Ljepota & Zdravlje
Kutak za roditelje
Dom & Enterijer
Kultura & Obrazovanje
Gastro
Putovanja & Zanimljivosti
Auto Moto & Hi Tech