Stanje u kojem živimo, najblaže rečeno, ne služi na ponos generaciji koja ga je kreirala. Sistem društvenih i moralnih vrijednosti nagriza se već nekoliko decenija. Iz javnog života potisnuti su i društvena odgovornost i lični osjećaj krivice u vidu stida pa se izgubila linija koja razdvaja dozvoljeno i nedozvoljeno, poželjno i nepoželjno. Bogatstvo koje se danas i ovdje najčešće stiče preko vrtoglave političke karijere i sumnjivog poslovanja postalo je sinonim za uspjeh. Društvo u kojem je imati vrednije od znati, koje više cijeni podobne od poštenih, koje toleriše lopovluk, pogotovo onaj veliki, varanje države i naroda, nema dobrih izgleda za napredak. U takvim okolnostima mladima kao uzor nameću se tipovi koje nijedan pošten i normalan roditelj ne bi volio imati u svojoj kući. I zato danas svaka lijepa vijest, pogotovo ako nije estradnog karaktera, dođe nam kao melem na ljute rane našeg društva.
– Jedan član moje porodice bio je životno ugrožen i morao je da bude hitno prebačen vozilom hitne pomoći iz Doma zdravlja u Čelincu u bolnicu u Banjaluku. U toj drami torbicu s novčanikom, dokumentima, ljekarskim nalazima i naočarima koje su mi veoma važno pomagalo stavio sam na krov automobila i tako krenuo svojim automobilom za vozilom hitne pomoći. Tek nakon sat vremena, kada su mi zatrebale stvari iz torbice, shvatio sam da ona nije kod mene. Nisam mogao da se sjetim da li sam je negdje izgubio ili mi je ukradena jer sam te subote, 2. oktobra, promijenio dosta mjesta. Premotavao sam po sjećanju gdje sam sve bio, šta plaćao, gdje mi je sve automobil bio otključan, zvao neke poznanike s kim sam bio u kontaktu toga dana, ali trag torbice nikako nisam pronalazio. Nije mi bilo žao novca, iako sam ga tih dana zbog situacije u kojoj sam se nalazio, uza se nosio više nego što to inače činim. Imao sam većih briga, ali pomisao da bih trebao da vadim nova lična dokumenta bila je frustrirajuća. I još sam bio bez naočara. Dva sata kasnije zazvonio mi je telefon i nečiji mladi glas me je upitao da li sam izgubio torbicu – priča nam Dragan Pajić.
Kao dugogodišnji uspješan novinar dobar je poznavalac našeg društva i stanja morala u zajednici. Zato u nezahvalnoj situaciji u kojoj se našao najmanje je očekivao sretan rasplet.
– Nakon telefonskog poziva bio sam zadovoljan što ću barem lične dokumente i naočare dobiti nazad. Novac koji je bio u torbici, a radilo se o prosječnoj plati u Republici Srpskoj, sam već prežalio. Tako sam razmišljao u tom trenutku – kazuje Dragan.
Momak koji se javio Draganu na telefon predstavio se kao Marko. Dogovorili su susret na jednom parkingu u Banjaluci.
– Kada sam došao na dogovoreno mjesto čekalo me je pet mladića. Predali su mi torbicu u kojoj je bilo sve što sam stavio u nju. Ovi mladi Čelinčani imaju po 18 godina. Mogli su da postupe i drugačije, ali eto nisu. U nezgodnim životnom trenutku u kojem sam se našao momci koji su od mene mlađi tridesetak godina utvrdili su mi vjeru u mladost koja prepoznaje poštenje i sama ga baštini. Pokazali su karakter i spremnost da istraju u vrlini i onda kada su imali priliku da steknu materijalnu korist – kazuje Dragan.
A momci koji su uradili ono što može da služi na ponos i njima i njihovim roditeljima, ali i njihovim profesorima, drugarima, cijeloj zajednici, su: Marko (Rade) Orašanin (2003), učenik 4. razreda mašinske škole u Čelincu, Bojan (Siniše) Brnić (2003) njegov kolega iz razreda, Jovan (Vlade) Bajić (2002), student prve godine Građevinskog fakulteta u Banjaluci, Aleksandar (Zdravka) Petrović (2002), student prve godine Pravnog fakulteta, i Nikola (Zorana) Škrbić (2004), učenik trećeg razreda mašinske škole u Čelincu. Marko i Jovan su prvotimci Fudbalskog kluba «Čelinac», a Aleksandar je bio uspješan košarkaš dok ga druge obaveze nisu preokupirale. Bojan uz osmijeh kaže da se rekreira konobarisanjem kad za to dobije priliku.
Začudili su se što je ovaj njihov gest izazvao pažnju «Čelinačkih novina». Ovo što su uradili njima ne liči na nekakav podvig. Kažu da je to nešto sasvim normalno i da to svako treba da uradi. Da, treba, ali ne radi! Upravo to i jeste jedan od brojnih problema našeg društva.
– Pošli smo u bioskop u Banjaluku i ja sam iz automobila pored ceste u jarku sasvim slučajno ugledao torbicu. Stali smo i odmah se vidjelo da se u njoj nalaze novac, razni dokumenti, naočare. Samo smo pogledali u dokumente kako bismo saznali koga da tražimo. Ostalo nas nije interesovalo. Vidjeli smo da je torbicu izgubio Dragan Pajić, ali niko od nas nije ga znao. Zato smo zvali neke naše prijatelje da nam pomognu i čim smo saznali broj telefona javili smo mu se i odnijeli torbicu s dokumentima i novcem – priča Bojan Brnić.
Ovi momci uglas kažu da bi isto uradili ma šta da su našli i ma čije bilo i da nikada nisu ni na čemu tuđem napravili štetu. Oni imaju više nego dobar dokaz da im se vjeruje na riječ.
Naravno, Dragan je od srca poštenim nalazačima torbice ponudio novčanu nagradu. Oni su to energično odbili. Poslije dužeg ubjeđivanja na jedvite jade pristali su da im plati piće.
B. MAKSIMOVIĆ
24/10/2021 celinackenovine.com
