Koliko dugo 14-godišnjak dnevno treba da igra video igrice?
Američka akademija za pedijatriju preporučuje ne više od dva sata dnevno za zabavu na ekranu. Roditelji bi trebalo da naprave “medijski plan” koji diktira koliko sati dnevno njihovo dijete može da uživa u video igrama.
Jenny Radesky, doktor medicine, pedijatar razvojnog ponašanja, istraživač u C. S. Mott Dječijoj bolnici, pri Univerzitetu za zdravlje u Mičigenu, SAD.
(C.S. Mott Children’s Hospital National Poll on Children’s Health at the University of Michigan).
Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) prepoznaje poremećaj igranja igara kao poremećaj mentalnog zdravlja (eng. gaming diosorder).
Ovaj poremećaj predstavlja ovisnost o igranju digitalnih igrica ili videoigara na računarima, mobilnim telefonima, play station konzolom, itd. Karakteriše ga obrazac stalnog ili ponavljajućeg ponašanja u igricama, bilo online ili offline, koje postaje toliko opsežno da ima prednost nad drugim životnim interesima i svakodnevnim aktivnostima. Učestalost poremećaja igranja igrica varira ovisno o populaciji i kriterijima koji se koriste za njegovu dijagnozu, ali studije sugerišu da pogađa između 1-9% igrača. Faktori rizika za razvoj poremećaja igranja igara uključuju faktore kao što su osobine ličnosti, faktori okoline i osnovna stanja mentalnog zdravlja kao što su depresija i anksioznost.
Poremećaj igranja igara može dovesti do niza negativnih posljedica, uključujući smanjeni akademski ili radni učinak, socijalnu izolaciju, poremećaj spavanja i druge zdravstvene probleme. Iako poremećaj igranja igara može utjecati na ljude svih dobi, najčešće se dijagnostikuje kod adolescenata i mladih odraslih osoba. Takve osobe zanemaruju osnovne životne potrebe, te virtuelni svijet postaje dominantan. Ne jedu, ne spavaju, izbjegavaju da idu u školu često simulirajući bolest (povišenu temperaturu, bol u stomaku, glavobolju). S druge strane se javljaju ozbiljni zdravstveni problemi kao što su anksioznost, depresija, bolovi u vratu i rukama, glavobolja, nesanica, gubitak apetita, smanjena koncentracija, glavobolja, porast težine, gubitak težine.
Istraživači nastavljaju proučavati uzroke i posljedice poremećaja igranja igara kako bi bolje razumjeli kako ga spriječiti i efikasno liječiti. Uključivanje poremećaja igranja igara u Međunarodnu klasifikaciju bolesti SZO (ICD-11) izazvalo je kontroverzu među nekim profesionalcima u industriji igara, koji tvrde da se time stigmatizuje i demonizira igrače.
Liječenje poremećaja igranja igara obično uključuje kombinaciju bihejvioralnih terapija, kao što je kognitivno-bihejvioralna terapija, i upravljanje lijekovima za bilo koja osnovna stanja mentalnog zdravlja. Iz tog razloga, liječenje je multidisciplinarno i obuhvata psihoterapijske tretmane i medikamentoznu terapiju (antidepresivi, anksiolitici, antipsihotična terapija, stabilizatori raspoloženja). Neke razvijene zemlje su uspostavile specijalizovane klinike i programe liječenja za rješavanje poremećaja igranja igara, uključujući i prvi Nacionalni centar za poremećaje igranja igara u Velikoj Britaniji. Takođe, radna okupacija, strukturiranje slobodnog vremena su jako bitni u terapijskom pristupu. Uloga porodice u vidu podrške liječenju je od velike važnosti.
Za Gradski Magazin piš: Dr med mr sci Aleksandar Pejić specijalista psihijatrije
Dozvoljeno prenošenje teksta uz obavezan potpis i link izvora (GMBL).
