– Jedna polovina kuće je izgrađena od brvna, a druga ringlovanjem. Obrada drveta izvođena je dalje sjekirama i bradvama. Ciglu su, pretpostavlja se, nabavljali kod komšija Nijemaca u njihovoj koloniji u Malici, u Donjoj Lupljanici. Crijep biber je kupljen i dovezen iz Jelaha kod Tešnja – priča sadašnji vlasnik kuće Vidomir Kukić, Trivunov unuk.
Dio drvene građe, priča Vidomir, njegov djed je dovezao zapregom iz brdovitog i šumom prekrivenog Krnjina, udaljenog oko deset kilometara. Potporne grede su bile duge čak 11 metara pa je dovoženje građe bio veoma težak i zahtjevan posao.
– Kuća ima dvije glavne prostorije – manju sobu i veću prostoriju sa otvorenim ognjištem te mlječar i tavanac. Zidovi sobe su ringlovani, a u njoj se ističe lijepo izrađeni šašovac – strop izrađen od debelih drvenih greda između popunjenih sitnim tesanim daščicama. Mlječar je korišćen kao ostava, uglavnom za mliječne proizvode, ali su u njemu čuvani i brašno, rakija i drugi prehrambeni proizvodi. Tavanac je mala prostorija iznad sobe, u krovu, a u njemu se uglavnom sušio kukuruz. Na krovu se nalazila badža, a pod krovom se sušilo meso te na ljesama voće – kaže Vidomir.
Kada je kuća pravljena narod je često dolazio da vidi kako radovi napreduju te se divio Trivunovom majstorskom umijeću, ali i veličini izgrađene kuće i njenoj ljepoti.
U novoizgrađenoj kući je živjela Trivunova majka Marija sa Trivunom i još tri sina – Mitrom, Nikolom i Jovom te njihovim porodicama. U kući je tada rođeno i othranjeno više od desetoro djece, među kojima i Vidomirov otac Svetozar. Porodilje te manja djeca spavala su u sobi, stari pored ognjišta, a mlađi bračni parovi u kijerima.
U toku Drugog svjetskog rata počela je dioba sinova pa su tri sina napravila svako za sebe kućerke na “Kukića selištu”. Trivun je u diobi dobio štalu. Prvobitno je bila prekrivena raževom slamom, ali je kasnije oko 1970. godine njegov sin Svetozar izmijenio krov i prekrio je štalu crijepom. Štala, takođe, postoji i danas, kao i dva stara kijera.
Vidomir danas staru kuću, koja je pretrpjela neznatne izmjene, koristi kao ostavu – u njoj čuva stare kace, burad i vučije te kazan i košnice za pčele.
– Tu su još stari kredenac i krevet, ikone i stare slike. Dio starog namještaja sam podijelio rodbini, poput zemljanih posuda, narodne nošnje i drugog. U planu je da kuću očistim od nepotrebnih stvari, da je uredim, popravim šta treba, pa da bude dostupna svima koje bude interesovao ovaj stari objekat – naglašava Vidomir.
Zanat
Majstor Trivun Kukić se bavio i izradom kaca i vučija odnosno drvenih posuda za vodu i rakiju, a zanat je prenio i na svog sina Svetozara, a on opet na svog sina Vidomira. Ipak, kako kaže Vidomir, njih dvojica nisu u tom zanatu bili aktivni kao Trivun.
Glas Srpske
