Prva stranica istorije školstva u Popovačkoj dolini, pitomom prostoru između rijeka Vrbanje i Vrbasa i planinskih vijenaca Tisovac – Osmača i Bjeljevina – Vis Lipovac u kojoj su smještena sela Lipovac, Popovac, Kablovi, Šahinovići, Basići, Mehovci, Balte i Memići koja pripadaju čelinačkoj opštini, Tovladić, Prisoje, Podosoje, Jasik (Kotor Varoš), te Karanovac i Bastasi (Banjaluka) otvorena je 1925. godine pokretanjem inicijative za izgradnju škole u Lipovcu. U to vrijeme na području koje danas pripada Opštini Čelinac postojale su samo škole u Jošavci (1907) i Opsječkom (1912). Budući da se gradnja škole otegla u međuvremenu podignuta je još samo škola u Šnjegotini na Karaču (1927).
Iz dvotomnog Zbornika radova “Školstvo u Vrbaskoj banovini 1918-1941” koji je priredio mr Goran R. Đuran, a izdao Arhiv RS, 2019. godine jedan dokument upućen 4. juna 1925. godine iz Velike župe Vrbaske oblasti u Banjaluci Ministarstvu prosvjete u Beograd potvrđuje da je pokrenuta inicijativa za gradnju škole u selu Lipovac srez Kotor-Varoški, pa se moli Ministarstvo Prosvjete da ovo uzme u obzir.
Naredni dokument od 16. 12. 1926. i 4. 1. 1927. godine potvrđuje da se “u Lipovcu privaža materijal i kupi rezervni novac na opštinare. Radovi će početi na proleće”… te se traži doznaka obećanog kredita. Nešto kasnije slijedi novi akt iz Prosvjetnog odjeljenja: “Odelenje stoji na stanovištu, da se najpre dodele krediti opštinama, čije su škole u gradnji i bez kojih se krediti ne mogu dovršiti, jer narod apsolutno ne može ni pare doprineti, pošto ga već dve godine taru nerodne godine. Tako su u prvom redu potrebni krediti: …Kotorvaroški srez: Lipovcu 20.000 Din…”, u potpisu Veliki župan u Banjaluci, Branko Stakić.
U dokumentu od 2. maja 1929. godine kaže se: “Na osnovu člana 5, 12 i 54, Zakona o narodnim školama, a po predlogu Velikog Župana Vrbaske oblasti Prosvetnog Odeljenja od 4. 1. 1929, br. 80, a po ovlašćenju Gosp. Ministra Prosvete od 11. 1. 1929. P. Br. 252 Odlučujem da se u toku školske godine 1928/9. otvori jednorazredna osnovna škola u selu Lipovcu, srez Kotor Varoš, oblast Vrbaska”. Sljedeći dokument iz Ministarstva prosvete potvrđuje da je “Nemec Marija, postavljena za učiteljicu u Lipovcu (Vrbaska oblast), činovnik 5. grupe druge kategorije, 12. mart 1929”, pa slijede: Petrović Milena, Tvrz Anton D., postavljen za učitelja činovničkog pripravnika u Lipovcu (Kotorvaroški srez); Vujasinović Danica S., postavljena za učiteljicu, činovničkog pripravnika, u Lipovcu (Kotorvaroški srez), 19. februar 1935; Đokić Svetozar M, postavljen za učitelja činovničkog pripravnika u Lipovcu (Kotorvaroški srez), 9. položajna grupa, 14. novembra 1936; Grbić Marija L., postavljena za učiteljicu u Lipovcu (Kotorvaroški srez), činovnik 9. položajne grupe, 24. aprila 1940;
Prva škola u Lipovcu bila je sagrađena na nekih tristo metara južno od glavnog puta (zaseok Donji Lipovac, danas u neposrednoj blizini kuće Radenka Brankovića), a zapaljena je nakon bitke četnika i partizana koja se odigrala 5. marta 1942. godine koja je bila uvod u bratoubilački rat na ovim prostorima.
Poslije Drugog svjetskog rata stotinjak metara južno od ove lokacije sagrađena je nova škola koja je trabala da bude i Zadružni dom. Prvi poslijeratni učitelj bio je Jefto Pejović (1927-2014), kasnije jedan od najznačajnijih prosvjetnih i kulturnih pregalaca kotorvaroškog sreza. On je u ovom selu osnovao i porodicu, a nakon teške optužbe u vrijeme Informbiroa i odvođenja na Goli otok gdje je nevin robijao 11 mjeseci prešao je na službu u Kotor Varoš. U Lipovcu je školske 1960/61. godine otvoren i peti razred.
Zemljotres zatvorio školu
Školu je teško oštetio zemljotres 27. oktobra 1969. godine (ponedjeljak) i od tada u njoj se nastava nije održavala. Jedan dio ove zgrade omladinci su sedamdesetih godina pretvorili u salu za igranke, sve dok se zgrada krajem te decenije nije potpuno urušila. Teško su oštećene i škole u Mehovcima i Šahinovićima pa su đaci raspušteni na prinudno ferje.
Gradnja osmogodišnje škole u Popovcu, koja je nosila naziv po prvoborcu NOB iz Lipovca Petru Gajiću (1912-1942), počela je 1968. godine. Svako domaćinstvo bilo je obavezno da i u novcu i u radu učestvuje u gradnji ovog objekta (samodoprinos). Zemljotres je oštetio školu u izgradnji, ali i doprinio da se pusti u funkciju prije nego što su ispunjeni svi uslovi.
Prvo školsko zvono u njoj oglasilo se 15. januara 1970. godine, kada je počelo drugo polugodište te školske godine. U početku radilo se u improvizovanim uslovima jer Popovac tada nije imao ni struju, ni vodovodnu mrežu, a do škole su vodile blatnjave staze preko livada i kroz šumarke. Ilustracije radi, prvi direktor škole Spasoje Pavlović za školske potrebe nabavio je službeno vozilo, i to konja i zapregu, i za to prevozno sredstvo zadužio školskog poslužitelja Rajka Šugića. Učitelji i nastavnici stanovali su u školi ili u bolje stojećim seoskim domaćinstvima, a neki su svakodnevno pješačili do Čelinca ili Memića.
Ovaj kraj posebno su oplemenili novi i obrazovani ljudi, prosvjetari, koji su stizali iz svih krajeva nekadašnje Jugoslavije: iz Srbije, Crne Gore, Hrvatske, raznih opština BiH, najviše iz Banjaluke… Neki od njih mještanima, nenaviklim na nova lica, bili su atrakcija po lijepom izgledu, drugi po ekstravagantnom ponašanju ili oblačenju, treći po svom talentu, ili nečemu drugom, dotad neviđenom u ovom kraju.
Elektro-mreža u Popovcu, koju je inicirao, pa i finansijski pomagao Mile Šugić, puštena je u funkciju 29. novembra 1970. godine (Dan republike, SFRJ) kada su i u školi zasijale sijalice. Naredne godine u školu i okolna domaćinstva stigla je i voda sa pet kilometara udaljenog potoka Rizminca ispod Visa Lipovca. Uskoro su sagrađena i dva montažna objekta namijenjena za stanovanje prosvjetnih radnika. Tih godina u školi je svega falilo osim đaka jer njih je bilo blizu sedamstotina!
Otvaranjem osmogodišnje škole u novosagrađenom objektu u Popovcu počelo je i novo poglavlje hronike Popovačke doline. Priučeni trgovac Drago Krpić, koji je zbog jedne povrede u djetinjstvu bio grbav, ali uvijek duhovit, u podrumu kuće Milana Krpića oko tristo metara od škole, otvara prvu trgovinu. Nije imao tezgu pa je robu prodavao direktno iz kartonskih kutija dovezenih zapregom blatnjavim kolovozom od Zabrđa (Svinjare) uz potok Dubravu preko Tovladića. Uskoro je svoju radnju premjestio bliže seoskom centru, u Društveni dom (žutu kuću), koju je zemljotres `69. toliko oštetio da je bila označena za rušenje, ali ostala je u raznim funkcijama sve do sredine osamdesetih. U tom objektu, građenom petnaestak godina prije škole, prvo je bila ambulanta i kancelarija mjesne zajednice (mjesni ured). Nakon zemljotresa, kad je izgrađena montažna zgrada za tu namjenu, tu su organizovane igranke, a u potkrovlju su stanovali pojedini prosvjetni radnici koji nisu imali bolje rješenje.
Početkom osamdesetih godina uz školu je sagrađena fiskulturna sala koja je u decembru 2007. godine obnovljena sredstvima rekreativaca i škole, a uskoro sredstvima Vlade RS asfaltirano i školsko igralište.
Svjedočenje Mile Vukovića
Mile Vuković, penzionisani prosvjetni i društveno-politički radnik, rođen u ovom kraju svjedoči: “Nakon Drugog svjetskog rata prije izgradnje škola u Lipovcu, Mehovcima i Šahinovićima nastava se izvodila po privatnim kućama. Ja sam prvi, drugi i treći razred završio u školi otvorenoj u privatnoj kući u selu Mehovci, a četvrti razred u novoizgrađenoj školi Mehovci (izgrađena na Reljevcima, brežuljku između sela Mehovci i Balte). Učio me je poznati učitelj Vitomir Tamamović. Iz godine u godinu smanjivao se broj učenika u ovoj školi i osamdesetih godina po odobrenju Ministarstva prosvjete i Opštine Čelinac ova škola je srušena. Kamen je odvučen u Karanovac za izgradnju crkve, a ostali materijal je raznesen i ne zna mu se za trag. Školske 1960/61. otvoreno je odjeljenje petog razreda u područnoj školi Lipovac (objekat je ranije bio zadružni dom). U tom odjeljenju bili su učenici iz svih sela ovog kraja. U tom petom razredu bilo je tridesetak učenika i učili su ih divni učitelji: Štefan Kujundžić, Ante Šimić i Dušan Ilić, a zanimljivo je istaći da su u ovoj školi radili poznati učitelji: Rajko Kuzmanović, Jefto Pejović, te Mira i Redžo Krljić. Poslije zemljotresa na novoj lokaciji, ispod Gajića groblja izgrađena je nova montažna četvororazredna škola. Krajem osamdesetih godina ta škola prenesena je u Čelinac, zapravo preneseno je šta se moglo prenijeti. Nekada je i četvororazredna škola u Šahinovićima bila puna đaka. U odjeljenjima je bilo i po tridesetoro djece s kojima su radili: Dara i Draško Vučić, Safet Ahmetović, Srpko Miljković, Radomir Ajder, a školske 1990/91. radili su Milivoje Spasojević i Mile Vuković. Poslije rata u ovoj školi kraći period radio je i penzionisani učitelj Mlađan Topić. I u područnim školama osamdesetih i ranijih godina učitelji su pored vaspitno-obrazovnog rada u selima bili uključeni i u društveno-politički rad, te organizovanje i izvođenje mnogih akcija sa ostalim seoskim aktivistima. Moram istaći činjenicu da se po selima dosta uradilo na razvoju infrastrukture, ali sve to nije doprinijelo da mladi ljudi ne napuštaju sela, jer u njima bez zaposlenja i podrške u razvoju poljoprivrede nisu vidjeli svoju budućnost. Po selima su ostala uglavnom staračka domaćinstva, nema podmlatka, nema učenika i zato škole ostaju prazne” – ističe Vuković.
Škola je bila i pokretač razvoja sela
Penzionisani prosvjetni radnik Pero Rodić (1938-2020) tvrdio je da je škola u Popovcu počela da radi 13. oktobra 1969. godine i to za više razrede osnovne škole, dakle prije razornog zemljotresa koji je 27. oktobra te jeseni obustavio rad do 15. januara. On je tvrdio, a treba mu vjerovati jer je bio veoma pouzdan sagovornik i svjedok događaja, da je baš tih petnaestak dana i sam radio u toj školi.
Dolazak prosvjetnih radnika u selo podstakao je društveni život u njemu i doprinio napretku infrastrukture. Od svojih učitelja i nastavnika đaci, seoska djeca koja su uglavnom bila zauzeta poljoprivrednim radovima, sticala su ne samo znanje nego i prve spoznaje o modi, kulturi, sportu. Stotinjak đaka bilo je pretplaćeno na periodične školske listove “Male novine” ili “Veselu svesku” koje su za njih bile prava poslastica.
Popovačka dolina danas izgleda mnogo drugačije u odnosu na period od prije pola vijeka. Evo i zašto: U čelinačkim osnovnim školama 1971. godine bilo je 3.722 učenika i 118 prosvjetnih radnika. Iz godine u godinu broj đaka se smanjivao, a broj prosvjetnih radnika uglavnom ostajao na istom nivou. Godine 1980. Čelinac je imao 2.973 osnovaca, 2001. godine 1.895, a 2018. godine 1.232 osnovca i 112 učitelja i nastavnika. Malo je stanovnika, naročito mlađih, zato je malo i đaka. Moglo bi se reći da ništa ne fali osim ljudi.
Ministar prosvjete i kulture RS Anton Kasipović sa saradnicima, rukovodstvom škole i Opštine Čelinac 29. jula 2009. godine posjetio je selo Popovac da bi razgovarao sa mještanima o najavljenom zatvaranju nižerazredne osnovne škole u Šahinovićima i viših razreda škole u Popovcu čemu su se roditelji oštro suprotstavili i krenuli u odbranu škole. Protestni skup održan je i u nedjelju 28. avgusta 2011. godine poslije čega je Ministarstvo prosvjete i kulture odustalo od svoje namjere.
Školu u Popovcu 2019/20. školske godine pohađalo je trideset đaka od prvog do devetog razreda, među kojima su četiri prvačića, a 2020/21. godine 28 đaka od čega dva prvačića.
Popovački prosvjetari
Nakon Drugog svjetskog rata u ovdašnjim školama u periodu 1955/62. godina službovali su Vlado Kajkut, Milorad Stojičić, Ibrahim Eminović, Vitomir Tamamović (učitelji i upravitelji). U školama u Lipovcu, Šahinovićima i Mehovcima radili su pored ostalih i Krlić Redžo i Mira, Beharić Ismet, Pantelić (ime zaboravljeno), Grujo (prezime zaboravljeno), Dmitrović Simo, Ilić Dušan, Kuzmanović Rajko, Topić Boško i drugi. Otvaranjem osmogodišnje škole u Popovcu dio ovog kolektiva postaju nižerazredne škole u Mehovcima, Šahinovićima i Lipovcu koja će se sagraditi na novoj lokaciji nedaleko od seoskog groblja.
Prema sjećanju Branka Karanfilovića u školi su prije rata radili: Pavlović Jeka (djevojački Tešanović) i Spasoje (bio i direktor), Lekanić Milanka i Stanoje (bio i direktor), Šunkić Vidosav, Maglov Branislav, Sejmenović Milenko, Vuković Mile, Miljković Srpko, Ajder Radomir, Bašić Emir, Ristić Dragoljub, Bundalo Mirko, Tešić Bogdan, Rodić Pero, Eskić Kata i Jovan, Stanivuk Todorka i Pero, Tešić Gojko (bio i direktor), Stupar Momčilo, Šugić Rada, Gajić (djevojački Kremenović) Boja, Karanfilović Jadranka i Branko, Bajrić Merima, Štrbac Mileva, Dakić Milan, Stanić Zoran, Nesihović Meho, Alibašić Halim, Milivojac Zoran, Stojnić Milorad, Bajrić Merima, Srdić LJubinko, Blaženović (djevojački Mihajlović) Boja, Tešanović Jovanka, Mastalo Dragan, Đurđević Milja (djevojački Tatić) i Čedo, Benović Slobodan, Jungić Slavko, Vučić Draško, Vučić Mile, Berić Dragan, Lukendić Drenka, Mitrović Sabiha, Vejinović Mira i Sveto, Nikolić Verica, Tešanović Mira, Avdagić Azra, Pešić Rusa, Mihaljčuk Ivica, Jungić Gordana, Jungić Dragan, Jotić Dušan… Veliki broj prosvjetnih radnika dolaskom u ovaj kraj među kolegama ili u ovdašnjim selima našao je supružnika. Najbolje su prošli domaćini Stana i Božo Blaženović koji su dobili snahu učiteljicu Boju, rođenu Mihajlović, i zeta, nastavnika matematike i fizike, Dragana Berića.
Kao administrativni i pomoćni radnici u ovoj školi radili su: Srdić Uroš, sekretar, Momić (rođ. Kutić) Rada, Majstorović (rođ. Krpić) Nevenka, (administracija), Srdić Aleksa, poslužitelji Gajić Mlađan, Šugić Rajko, Bjelošević Milan, Branković Milena i dr.
Prva generacija maturanata
Osnovna škola “Petar Gajić” u Popovcu izgubila je status samostalne škole i kao područna škola 1. jula 1983. godine pripojena OŠ “Miloš Dujić” Čelinac.
Prva generacija maturanata u Osnovnoj školi „Petar Gajić“ u Popovcu rođeni 1957. godine i stariji na maturskom panou nalaze se 34 fotografije đaka sa direktorom škole Spasojem Pavlovićem. Među njima su: Boro Balta, Ilija Balta, Mira Balta, Bogdan Branković Rora, Brane Branković Cigo, Velinka (udata Krupljanin) Branković, Jezdimir Branković Jezdo, Slobodanka Branković, Pero Gavrić, Nedeljko Eskić, Ostoja Đekić, Mara Krminac (Kuzmanović), Nevenka Krpić (Majstorović), Slavka Krpić (Zebić), Vida Maksimović (Branković), Mirjana Mandić, Miroslav Mandić, Radan Momić, Dobrila Zečević, Halid Sačić, Hamdija Sačić, Gospa Srdić, Jelka Srdić (Mijatović), Smilja Pekez, Radan Pekez, Boro Tešić Šule, Verica Tešanović (Šugić), Borka Tešanović (Pekez), Živko Škrbić, Marinko Đ, Miladin E, Milica Đ, Miroslavka M, Gina G.
Nakon završene škole ova generacija, kao i sve ostale, rasule su se na sve četiri starne svijeta, a neki od njih su i preminuli.
Rada Momić, rođena Kutić, u školi u Popovcu provela je najduže vremena, osam godina školovanja koje je završila odličnim uspjehom i skoro 42 godine radnog staža.
– Prvo moje zaposlenje desilo se 1. septembra 1979. godine. U to vrijeme u sastavu centralne škole u Popovcu bile su i područne škole u Lipovcu, Šahinovićima i Mehovcima sa oko 650 đaka i 25 nastavnika i učitelja. Putovala sam iz Balta i do sat i po pješice ako su vremenski uslovi bili loši, ali nikada nisam zakasnila na posao. Među prvima sam u školu dolazila, među zadnjima odlazila iz nje – prisjeća se Rada koja je 24. maja ove godine na prigodnoj svečanosti povodom slave škole ispraćena u penziju.
Broj đaka u školi u Popovcu počeo je da opada krajem sedamdesetih godina, tako da je dolazilo do zatvaranja područnih škola, a u opasnosti se našla i centralna škola, koja je status samostalne škole izgubila 30. juna 1983. godine kada se pripojila školi „Miloš Dujić“ u Čelincu. I Rada je prešla u Čelinac.
– Za svog radnog vijeka imala sam devet direktora: Gojko Tešić, Srpsko Miljković, Jovan Eskić, Irfan Tetarić, Milorad Stanković, Vojislav Ostojić, Petar Galić, Sreten Vujić i Siniša Begović, a sve sam ih poštovala i kao administrativni radnik trudila se maksimalno da obavljam svoje zadatke – prisjeća se Rada.
NJena kćerka Aleksandra kao nastavnik razredne nastave danas radi u istoj školu koju je takođe pohađala kao osnovac.
Hronika Parohije Popovac
Čelinačke novine 263, septembar 2021.
