Rijetko, ali ipak ponekad, rađaju se, i žive među nama, ljudi potpisi. Usmjeravaju nas na pravi put, uvijek imaju pravi odgovor na sva pitanja, prihvatljiv za sve. Oni razumiju druge i kada ih drugi ne razumiju, a imaju sposobnost prepoznati dobrotu i ljudske vrijednosti, kada ih drugi ne vide. I najvažnije, imaju osjećaj pravednosti i spremnosti da se žrtvuju. Zvuči gotovo nestvarno, ali stvarno postoje. A imati takve ljude u svojoj sredini je nezamislivo blago i veliki teret. Sa njima svi dobijaju, ali u odnosu na njih shvatamo koliko smo mali, koliko mana imamo i koliko se moramo truditi da ih ispravimo. Kada je takav čovjek liječnik, ostajemo u nevjerici pred snagom njihove dobrote i spremnosti da pomognemo. Jesu li to ljudi ili duše anđela u ljudskom karakteru.
Za dva muškarca znam da su ponovili istu rečenicu “Budimo humani i živimo kao ljudi”, Patrijarh Pavle i dr Dragan Vojvodić. Prvi širio kršćansku misao i ekumensku ljubav svojom nježnošću, a drugi svojom dušom, dobrotom, znanjem, iskrenošću, poštenjem, iskrenošću i radošću koju je donio sa sobom, liječio bolesne i iscrpljene i beskrajno do iscrpljenosti, izlivši povjerenje i nadu. Dobrotvorna, dobrovoljna i voljna pomoć nekome tko se našao u teškoj i neovisnoj situaciji, tako jasno opisuje njegovu osobnost. Sve cu ti dati, nista ne trazim, samo budi covjek. S tim uvjerenjima rođen, obrazovao se, živio je i disao s njima. S tim uvjerenjima, domovini rat prošao je grudi ukrašene Redom križa milosrđa za izuzetnu vrijednost prema zemlji. Bilo je tako prikladno za njega. Pravi patriota, i nakon rata borio se za pravednost, jednakost i dostojanstven i ponosan život svog naroda.
Takav čovjek i liječnik imali su jednu manu, ili možda teško shvatljivu vrlinu. Nikad nije bio na prvom mjestu za sebe. Obitelj mu je bila svetinja, prijateljstvo hram poštovanja i ljubavi, posao svete dužnosti, subraćo i sestre, a riječ je data. Samo takav i nikako drugačiji nije bio.
Rođen u voljenoj Vrbljani kod Ribnika, zaljubljen u Sanu koja teče pored kuće, morao je rano napustiti svoj dom. Završio je medicinu u Sarajevu, specijaliziran za internu medicinu u Banja Luci, subspecijalizaciju iz nefrologije u Novom Sadu. Ponosno je istaknuo da radi u Univerzitetskom kliničkom centru Republike Srpske, da ima ženu pametniju od njega i časnu i dobru djecu, za koju je želio sretan i siguran život u svojoj zemlji.
I sad, vidim ga ispred Hipokrata u Ateni, kako stoji ljut i blag u isto vrijeme, uz pitanje gdje su tada bili doktori, a gdje smo sada. Koliko snažno i gotovo genetski tkano može biti, da i nakon toliko vremena postoje liječnici koji žive uz Hipokratovu zakletvu. A on je bio njeno utjelovljenje.
Naš voljeni kolega, prim. Dr. Dragan Vojvodić, živeći po Hipokratovoj zakletvi, izgubio je život u borbi sa bolešću, ali ostvario sve ostale pobjede. Osvojio nas je svojom dobrotom, lijepim ponašanjem i odgojem, iskrenošću, toplinom i nježnošću. Ostavio nam je svoj primjer u sjećanju da je biti čovjek u svakoj prilici najveća obveza i najplemenitija vrlina. Čovjek i liječnik signala. Sretne obitelji u kojima je došao u čast nama koji smo samo radili s njim. Počivaj u miru, u zasluženom odmoru, za koji nije bilo vremena za život. I nikada te nećemo i ne možemo zaboraviti.
Prof. Prof. Dr. Vlastimir Vlatkovic
Preuzeto sa FB: Dražen Milosavlejvić
