„Kako je iscrpljujuće pretjerano razmišljanje (a ne možete sebi pomoći).“
To je začarani krug: vaše misli postaju vaše brige, a vaše brige postaju vaše misli. Ali pretjerano razmišljanje može imati svoje posljedice, prema jednoj studiji objavljenoj u časopisu PLOS One (https://journals.plos.org/plosone/ ).
Istraživači su otkrili da je razmišljanje o negativnim mislima jedan od najvećih prediktora depresije i anksioznosti, a psihološki odgovor na događaje čak je važniji od onoga što se stvarno dogodilo.“
Prema istraživanju koje je realizovano u okviru Projekta mentalnog zdravlja u Bosni i Hercegovini u BiH svijest stanovništva je na niskom nivou u pogledu važnosti brige o mentalnom zdravlju i patnje ljudi sa psihičkim poremećajima ili onesposobljenostima usljed tih poremećaja. Prema informacijama prikupljenim u okviru projekta Mentalnog zdravlja u BiH oko 30.000 lica godišnje se na području Republike Srpske obrati za pomoć u službe mentalnog zdravlja, od kojih se oko 26.000 javlja ambulantno, a oko 4.000 bude hospitalizovano u psihijatrijskim klinikama i bolnicama. Najčešća oboljenja mentalnog zdravlja, koja pogađaju stanovnike Bosne i Hercegovine, su anksioznost i depresija.
Mudar čovjek je jednom rekao: „Anksioznost ne prevenira sutrašnju bol, ali nam sigurno krade uživanje u današnjem danu“. Šta je anksioznost?
Normalan dio života je povremeno doživljavati anksioznost. Anksioznost može biti i poželjna jer je ona odbrambeni mehanizam koji nas priprema za „borbu“ s određenom situacijom ili osobom koja nas, na neki način, ugrožava. Međutim, kada se nađemo u situaciji da, i kada nema ničeg ili nikog ko nas ugrožava, počnemo da „izmišljamo“ strahove i brige, onda aksioznost postaje problem. Možemo doživjeti anksioznost koja je uporna, naizgled nekontrolisana i neodoljiva. Ako se radi o pretjeranom, iracionalnom strahu od svakodnevnih situacija, to može biti blokirajuće. Kada anksioznost ometa dnevne aktivnosti onda ona postaje važan zdravstveni problem. Prema najnovijoj klasifikaciji bolesti DSM-5, u anksiozne poremećaje se ubrajaju: generalni anksiozni poremećaj, agorafobija (skup strahova u svezi s javnim mjestima, otvorenim prostorom i mnoštvom ljudi te s pomišlju da na takvom mjestu nakon iznenadnog onesposobljenja ne bismo bili u stanju pobjeći ili potražiti pomoć), socijalni anksiozni poremećaj, specifične fobije, panični poremećaj, separacijski anksiozni poremećaj i selektivni mutiziam.
Zadržaćemo se na generalnom anksioznom poremećaju koji je najzastupljeniji psihički poremećaj s učestalošću od 2,3% do 6,4%. Češće je zastupljen kod žena (oko 60% su žene), u kasnim dvadesetim ili tridesetim godinama života. Nije sasvim poznato šta tačno uzroku generalni anksiozni poremećaj, ali se on pojavljuje kod svake druge osobe koja je imala stresogeni događaj u životu.
Kako možemo prepoznati generalni anksiozni poremećaj? Osoba s anksioznošću ima stalan osjećaj strašljivog iščekivanja, strepnje i osjećaj da će se nešto strašno dogoditi. Anksiozne osobe često osjećaju „sveprožimajući“ strah, koji može da djeluje parališuće. Osoba s generalnim anksioznim poremećajem brinu „o svemu i svačemu“. Ta briga se odnosi na razne životne situacije, a praćena je fizičkim simptomima poput glavobolje, lupanja srca, osjećajem stezanja u grudnom košu, proljevom, itd. Često se javljaju i smanjena koncentracija, razdražljvost, nesigurnost i otežana komunikacija s okolinom.
Anksiozni poremećaji su svakako osjetljivi na stres, ali ih stres ne uzrokuje. Treba vam više pomoći nego samo smanjenje stresa. Možda ćete se morati suočiti sa svojim strahovima, naučiti nove činjenice o svojim simptomima, prestati izbjegavati, naučiti tolerisati neka iskustva ili promijeniti način na koji razmišljate, osjećate se i ponašate se prema drugim ljudima. Anksiozni poremećaji su stvarna, ozbiljna medicinska stanja – jednako stvarna i ozbiljna kao i fizički poremećaji kao što su bolesti srca ili dijabetes. Anksiozni poremećaji su najčešći i sveprisutni mentalni poremećaji. Dobronamjerni prijatelji/porodica mogu biti uporni u pokušajima uvjeravanja osobe s anksioznošću „da nema razloga za brigu“ i tako pomoći u održavanju strahova sprječavajući osobu s anksioznošću da se suoči s svojim problemima.
Da bi osoba dobila dijagnozu „Generalnog (opšteg) anksioznog poremećaja“, ovaj poremećaj mora trajati barem 6 mjeseci i pokazivati hronična obilježja. Dijagnozu mogu da uspostavi samo specijalista psihijatrije. Aksioznost se liječi SSRI i SNRI antidepresivima koji ne izazivaju ovisnost. Benzodiazepini mogu biti od pomoći kratkoročno, ali mogu dovesti do povećane tolerancije i ovisnosti nakon dugotrajne upotrebe, te je potrebno biti oprezan.
Za Gradski Magazin piše: Dr med mr sci Aleksandar Pejić specijalista psihijatrije
Dozvoljeno prenošenje teksta uz obavezan potpis i link izvora (GMBL).
