Prepoznatljivo lice „Informativnog programa“ televizije RTRS , Biljana Knežević uspješnu novinarsku karijeru gradi već 18 godina …
Po prirodi predana onome što radi i posle osamnaest godina iskustva, Biljana sa istim žarom kao na početku, pristupa jednom od najdinamičnijih zanimanja…
Duži niz godina vodili ste emisiju “Presing”. Kakav pečat je na Vas ostavila ova emisijaˇ?
– Presing je moja autorska emisija, koju sam uredjivala i vodila gotovo 8 godina. Mislim da je to emisija po kojoj će me ljudi pamtiti i koja je mene formirala i kao urednika-novinara-voditelja i kao ličnost. Mnogi ljudi i danas me pitaju zašto je emisija ukinuta, ali to je odgovor koji ni ja nikad nisam dobila… Možda je, sa ove vremenske distance, odgovor i moguće naslutiti, a ja sam ga slutila i tada..prosto, nekima, ili mnogima nije odgovaralo da u Javnom servisu postoji takva emisija, takav voditelj, takve teme, takva pitanja..
Da možete vratiti vrijeme da li bi nešto promjenili?
– Moram reći da sam ponosna na moj PRESING, to je bila emisija koja je pomjerila granice i standarde RTRS, emisija koja se čekala ponedeljkom uveče i emisija koja je uvijek izazivala komentare i reakcije. Utorkom ujutru se prepričavalo po kafanama ko je kome šta rekao, kako sam ja pristupila temi i gostima, stizale su i tužbe i prijetnje, ali moje tadašnje rukovodstvo kuće i generalni direktor Dragan Davidović su mi davali čvrstu podršku i uvijek su stajali uz mene.. U Presingu su gostovale brojne uvažene ličnosti iz regiona, trudila sam se da o temama govore ljudi koji moraju i trebaju da javnosti razjasne ono o čemu pričamo. Uvijek je bio problem sa domaćim gostima, ali sa ljudima sa strane je bilo zadovoljstvo raditi. Ne znam da li bi šta mjenjala, s obzirom na vrijeme i mjesto, a posebno okolnosti u kojima se radila takva emisija, mislim da se dao maksimum. Uvijek može bolje, ali kad sve sagledam, dobro je to bilo. Sama činjenica da je iza sebe ostavila standarde koji još nisu prevaziđeni i da se o mom Presingu još priča, to i dokazuje… zato sam ponosna ..
Ima li nešto što pamtite a da bi podijelili sa čitateljima našeg portala koji Vas obožavaju?
– Pa hvala vam na tom obožavanju, to je privilegija na kojoj bi mi mnoge kolege pozavidjele. Prosto mi je žao što nisam bila ažurna i što nisam urednije vodila neke evidencije i bilješke o svemu zanimljivom što se dešavalo u mojoj novinarskoj karijeri, posebno u eri Presinga. Bilo je mnogo zanimljivih i posebnih trenutaka. Činjenica da sam u Presingu ugostila na hiljade ljudi, drugačijih profila, a zanimljivih za javnost, dovoljno govori o doživljajima koje pamtim. Možda bi bilo zanimljivo da vam kažim da sam se poslije najboljih emisija najgore osjećala, jer sam svu svoju energiju znala potrošiti na goste, pripremu, vođenje emisije, a ljudi su to znali staviti u drugi plan, a komentarisati da li mi je valjala frizura, garderoba itd… Tada sam dobijala nervne napade, skrsiš se da dobijes ekskluzivu, a sutradan te pitaju gdje sam kupila košulju od sinoć hahaha da poludiš!!
Otkud ljubav prema novinarstvu
– Pa, to se desi ili ne desi. Ja sam temperementna osoba od djetinjstva i da se nisam pronašla u ovoj, sigurno bi mjenjala profesije dok se ne bi pronašla. Nije tačno da od malih nogu neko zna šta će raditi kad odraste, negdje vas život povede, a negdje zavede. Ja sam bila otvorena i komunikativna osoba od malih nogu, ali 90-te nisu baš dozvoljavale da se čovjek formira onako kako bi želio. Imala sam sreću da u 18-toj dobijem priliku da uđem u svijet medija i tamo sam se odmah pronašla i pozicionirala. Moja prva ljubav je zapravo radio. U srednjoj školi sam počela raditi na prvom omladinskom i privatnom radiju u Prijedoru, a četvrti sam završila radeći i na radiju i na televiziji.. Godinama sam radila uporedo na dva posla i vanredno studirala u BL, što nije bilo lako.. Moje drugarice su izlazile, putovale, udavale se, a ja sam bila posvećena medijima. 2004.g sam odlučila da se preselim u BL i potpuno se posvetim radu u televiziji.
2006.g mi je ukazano povjerenje za autorski projekat i tako je nastao Presing i tako je opstala ljubav prema novinarstvu. Da je nije bilo, usmjerila bi se na neku drugu stranu..
Kakav je osjećaj gledaoce pozdravljati sa malog ekrana terminu glavnog “Dnevnika”?
– Iskreno, mnogo mi je bio ljepši osjećaj kada sam gledaoce pozdravljala ponedeljkom iz Presing. To je bila forma koja trpi i nosi moju energiju. Vodjenje Dnevnika je forma koja traži isključivo prezentersku varijantu ličnosti, a ja nisam spiker. Ali i ovo je dio moje profesije i drago mi je da sam se zaokružila i u ovom segmentu. Prosto mislim da sam sa Dnevnikom zaokružila sve forme tv novinarstva i ponosna sam što sam u svemu ostavila poseban trag.
Kako bi opisali početak Vaše karijere?
– Red, rad, disciplina…i nesrećne 90-te. Bilo je svega, ali sam u svakoj situaciji ja bila ja, s vana drčna, a unutra preosjetljiva za mnoge tešeke momente. Ali, sve vas to formira u ličnost koju možete da iznesete. Neko je prosto rođen da sve dobije ili ima vjetar u leđa, a ja sam morala sve sama, polako i temeljno..
Šta bi poručili mladim novinarima koji žele da napreduju u ovom poslu?
– Nema tu nekih posebnih savjeta, svi mi sami biramo put kojim želimo i znamo hodati. Svi radimo onako kako to možemo iznijeti i boriti se sa tim. Ono što je sigurno jeste da je ovo profesija u kojoj se iznova morate dokazivati, u kojoj se nećete obogatiti i u kojoj morati biti spremni da se nosite sa kritikama, a mi smo sredina koja uspjeh ne prašta i ukojoj je onih negativnih komentara uvijek više nego pozitivnih, jer mi ne volimo da hvalim druge, bolje, ljepše i pametnije. Možda se nešto i promjeni, a do tada, svoj cilj i svojim putem!
Imate li Vi uzora i rad čiji cjenite?
– Vrijeme u kojem živimo je, na žalost, vrijeme pogrešnih uzora i ljudi koji bi trebali da nam budu uzori to nisu, jer su nevidljivi. Ja sam svoje uzore gradila u brojnim ljudima, od roditelja, do prijatelja. Nikada nisam uzore vidjela u nekim instant zvijezdama i prolaznim likovima. Cijenim mnoge ljude,posebno ljude koji svojim radom, znanjem i zalaganjem doprinose široj društvenoj zajednici. Cijenim iskrene prijatelje i svoje roditelje koji su mi bili i ostali glavni oslonac, ne uvijek i podrška, ali oslanac da!
Koje su Vaše poslovne ambicije za budući period?
– Imam velike ambicije, koje možda nisu za ovo vrijeme, ali ja ću pokušati da ih ostvarim. U vremenu u kojem živimo teško je bilo šta planirati ili odlučiti, ali moramo u sebi nositi bar mrvu ambicije da napredujemo i promjenimo ono što nam smeta. A moramo priznati da nam svima mnogo čega smeta.
Kako je biti novinarka i voditeljke RTRS?
– Ako volite posao koji radite, onda se sve lakše iznese. Ja sam takoreći dijete RTRS, radim od 18e i radim skoro 20.godina. Ne znam koje čije dijete haha..
Šta god budem radila i gdje god me život odvede RTRS će biti moja prva ljubav i biću osjetljiva na sve što proživljava ta medijska kuća, tako je uvijek bilo i sigurna sam da će biti i u buduće
Šta Vas ispunjava u slobodno vrijeme?
– Moja porodica, ljudi sa kojima se družim, kafana, shoping, putovanja, izležavanje, kozmetički salon… Ma sve što i većinu ljudi, nisam ni počemu egocentrična i fino se slažem sama sa sobom, što je najbitnije-
Koji stil preferirate?
– Kad sam bila mlađa, stil koji me je činio starijom, a sad kad starim stil koji me čini mlađom. Šalim se, svi koji me poznaju znaju da sam ja neko ko vodi računa o odijevanju i da sam spremna zadnje pare dati na komad garderobe ili obuću ili nakit… Zavisno od prilike, uvijek sam adekvatno obučena. S tim što nisam opterećena da izgledat tip top u pola dana ili pola noći, svi me možete vidjeti i bez šminke i u trenerci ili sportskom izdanju. Ljeti posebno iz bjegavam dnevno šminkanje, ako ne radim..
Biljanu smo za kraj pitali za ključ uspjeha i ljepote a ona kroz šalu kaže da taj ključ još traži.
Ističe da je uspjeh relativan i zavisi s čim ga mjerite, a ljepota je u odnosu prema životu, ophođenju prema drugima i urednosti.
Svakoj ženi savjetuje da njeguje ženu u sebi, ne sa skupim komadima garderobe, već sa onom prostom vrstom njege, koja nam je svima dostupna.
