Depresija je najneugodnija stvar koju sam ikad iskusila… To je nemogućnost da zamisliš da ćeš ikad više biti sretan.
Nedostatak nade. Taj osjećaj mrtvila, koji je tako drugačiji od tugovanja. Tuga boli ali je zdrav osjećaj. Ona je potreban osjećaj.
Depresija je veoma drugačija.”
– J. K. Rowling, autorica knjiga o Hari Poteru
Pojam „distimija“ potječe od grčkih riječi „dys” što znači „loše” i „thymia” što znači „stanje uma”, jer je prema starogrčkom vjerovanju žlijezda timus sjedište svih osjećaja. Ovaj poremećaj obično počinje u kasnom djetinjstvu i adolescenciji, no moguć je i kasniji početak. Distimija, se još naziva subdepresija, i predstavlja hronično depresivno raspoloženje koje rijetko prelazi u pravi depresivni poremećaj. Osobe koje pate od distimije su nervozne, samokritične, snažno skoncentrisane na negativne ili tužne događaje iz prošlosti. Često se, u mislima i osjećanjima, vraćaju u razočarenje koja su doživjeli ili lične neuspjehe koje su imali.
Bolesnici, kod pojavljivanja prvih simptoma distimije, često svoje simptome prihvataju kao način života, a psihijatru se obraćaju tek kad postanu disfunkcionalni na porodičnom i poslovnom planu. S obzirom da je distimija stanje blažeg intenziteta, ne utiče, naročito u svom početku, značajno na svakodnevno funkcionisanje osoba s distimijom. To znači da osoba koja pati od distimije i dalje može obavljati sve značajne funkcije.
Međutim, tokom vremena, se ljudi sa distimijom povuku iz društvenog života i izoluju. To je najverovatnije zbog njihove nesposobnosti da uživaju ili pružaju zadovoljstva prilikom socijalnih kontakata. Važno je da znamo da osoba koja pati od distimije ima izraženu nesposobnost da oseća zadovoljstvo zbog događaja ili podsticaja zbog kojih je ranije osećala zadovoljstvo. U životu osobe koja pati od distimije manjka radosti, boja, uzbuđenja i zadovoljstva. Opšte nezadovoljstvo sa svojim životom pokušavaju otklanjati konzumiranjem alkohola ili uzimanjem droge. Bolesnici sa distimijom mogu biti nihilistički raspoloženi, što znači da poriču smisao života, odnosno često im nedostaje vjerovanje da postoji bilo kakav smisao u njihovim životima. Osobe s distimijom žive život sa nizom zahtjeva i žalbi. Oni mogu biti vrlo napeti i rigidni, bespomoćni, gube nadu, pesimisti su. Distimija traje najmanje nekoliko godina, a žene češće obolijevaju od muškaraca.
Kako možemo prepoznati osobu s distimijom? Vrlo često, njihov vanjski izgled je zapušten a raspoloženje je blago depresivno. Te oosbe su slabije volje, usporenijeg su misaonog toka i nemaju energije. One nemaju koncentraciju za obavljanje redovnih aktivnosti i pate od nesanice ili od prekomjernog spavanja. Često ih karakteriše slabije samopoštovanje, te lako briznu u plač.
Važno je da spoznamo i prepoznamo da distimija ima hroničan i dugotrajan karakter. Liječenje podrazumijeva antidepresive i psihoterapiju.
Za Gradski Magazin piš: Dr med mr sci Aleksandar Pejić specijalista psihijatrije
Dozvoljeno prenošenje teksta uz obavezan potpis i link izvora (GMBL).
